Naše je Društvo u svojih četrdeset godina aktivnog kontinuiranog rada stasalo u zrelu, čvrsto organiziranu društvenu snagu. Njegova snaga počivala je uvijek na dragovoljnom volonterskom radu članova, koji su ga snažili ljubavlju prema struci i njenom značenju u zdravstvenoj djelatnosti. U tom četrdesetom životu ima mnogo sadržaja, uspomena, borbe za rješavanje staleških problema, oblikovanje kvalitetnog studija, afirmiranje struke i društva u zemlji i inozemstvu, aktivnosti u domovinskom ratu i povezanosti sa međunarodnom radiološkom organizacijom ISRRT-om. Društvo je okvir, a mi svi sadržaj, oni koji smo ga gradili, surađivali s drugim društvima u zemlji i inozemstvu, izmjenjivali iskustva, proširivali svoje znanje.
Možemo reći da je naše današnje Društvo začeto u Sloveniji u Mariboru 1971. godine. Evo zašto. Na stručnom sastanku radioloških tehničara Slovenije u Mariboru 1971. god. bila je nekolicina radioloških tehničara Hrvatske, entuzijasti koji su na nagovor dr. Željka Tomekovića odlučili animirati društvo kao takvo.
U proljeće 1971. godine u Krapinskim toplicama održana je Osnivačka skupština na kojoj su postavljeni temelji današnjeg društva. Prvi predsjednik bio je Ante Rukavina, koji je tu dužnost obnašao deset godina, kao i tajnica Mirjana Tomeković. Obilježavajući ovaj jubilej treba napomenuti, da je bilo nekoliko pokušaja osnivanja društva i ranije. Tako je 27.01.1957. godine stotinjak rendgenskih tehničara osnovalo DRTH, a predsjednik je bio Zvonko Pribudić. Na žalost rad ovog društva vrlo brzo je zamro, te je 15.4.1961. godine izabran novi Upravni odbor i predsjednik Ante Rukavina. Iz pisane dokumentacije Društva vidljivo je da je na Godišnjoj skupštini 21.4.1962. novi odbor i predsjednik Đuka Cerenko. Ovaj odbor je vrlo dobro radio do 1964. godine. Poslije ove godine nema pisane dokumentacije što ukazuje da osim pojedinačnih akcija radiološki tehničari nisu djelovali kao organizacija. 1972. god. donesen je Statut i otvoren žiro račun. Upravni odbor bio je vrlo aktivan. Sačinjavalo ga je 10 članova iz Zagreba, radiološki tehničari s iskustvom u struci i oni koji su tek završili Višu školu i uključili se u njegov rad. Vrlo brzo aktiviraju se i kolege iz drugi većih centara: Pule, Rijeke, Splita, Osijeka te osnivaju svoje podružnice, a ubrzo slijedi i aktiviranje Karlovca, Varaždina i južnog dijela Hrvatske, Dubrovnika.
Podružnica Slavonije i Baranje 8. lipnja 1974. organizira svoj Prvi stručni sastanak i Osnivačku skupštinu. Ova podružnica svoju angažiranost, kreativnost i stručnost zadržala je do danas, a napose u domovinskom ratu. 1994. god. Janko Jurčević aktivira inženjere medicinske radiologije županije Karlovac i osnivaju svoju podružnicu, te se pored slavonske uključuju u red najaktivnijih. Za Pulu predstavnik je bila Josipa Rotar Prešern, a kasnije Maca Celinić, te Šandor Slački. Za Split Marija Barlafa, kasnije Frane Mihanović, te Marko Visković; Rijeke Mladen Buršić i Marjan Babić, dugo vremena nitko, zatim pojavljuje se na kratko kolega Andrijanić, ali bez veće aktivnosti za tako veliko riječko podrucje te Boris Muvrin.
Za Osijek Mato Hecimović, a njegove postavljene temelje nadograduju Petar Strugačevac, Gorana Belan, Zlatko Holik, Ivica Bogadi, Željko Labor i drugi. Kontakt osoba sa Varaždinom je kolega Vlado Češnjaj, sa Dubrovnikom Ivo Njavro, a Siskom Antun Briški.
S obzirom na svoju izuzetnu aktivnost i organiziranost Izvršnog odbora Društva na Osnivačkoj skupštini u Mariboru 1973. gdje su se sastali predstavnici svih republičkih društava i sekcija Jugoslavije zaključeno je da u Zagrebu bude sjedište Odbora Saveza radioloških tehničara Jugoslavije, četiri godine nakon čega će se preseliti u drugu republiku prema abecednom redu. Predsjednik Saveza bio je Zvonimir Došen, potpredsjednik Albina Tonšetic, tajnik Olga Dogan, blagajnik Drago Bule, predstavnik veze sa inozemstvom Dragotin Vehovar iz Maribora i Jovica Dedojević kao peti član Izvršnog odbora iz Hrvatske. Časopis našeg Društva postaje glasilo za cijelu Jugoslaviju. Tijekom rada ovog odbora na traženje članstva izdali smo člansku iskaznicu, adresar, bedž i značku za cijelo područje Jugoslavije.
Zagreb je bio centar mnogih događanja u razvoju radiologije. Svakako treba istaknutii da je već dvije godine nakon otkrića X – zraka fizičar Vinko Dvoržak snimio prvu rendgensku sliku. Bila je to slomljena ruka nadvojvode Leopolda Salvatora, koji je pao s bicikla. Slika se nalazi u muzeju fizikalnog instituta. 1901. god. prvi RTG aparat bio je u bolnici Milosrdnih sestara u Zagrebu, a prvo predavanje iz radiologije u istoj bolnici 1902. god. Od prvih ionskih ventilnih aparata do današnje moderne digitalne i kompjutorizirane aparature oblikovao i usavršavao se radiološki tehničar, odnosno inženjer medicinske radiologije. Liječnici su vrlo rano upoznali i primjenjivali svojstvo zračenja za dijagnostičke i terapeutske potrebe. Prof. dr F. Petrovčić u svom članku o razvoju radiografske tehnike i zvanja radioloških tehnicara piše: “Preopterečeni lijecnik je postepeno prepuštao sve veći dio posla drugima, manje kvalificiranim osobama. Tako se postepeno razvio nov kadar zdravstvenih radnika rendgenskih ili radioloških tehničara. Liječnik je želio imati sve više vremena za tumačenje rendgenske slike, za opis, za davanje mišljenja i postavljanje dijagnoze bolesti, što je konačni cilj dijagnostičke primjene rendgenskih zraka i što je svakako morao i mogao obaviti samo liječnik.
Prvi pomočnici priučavali su se radeći uz liječnika, gledajući kako on obavlja poslove i primajući od njega savjete i upute. Kasnije su otvarani tečajevi, pa stručne škole za njihovu izobrazbu. Prvi stručni tečaj za izobrazbu rendgen – asistentica organiziran je u Zagrebu 1927. god., a prva redovita srednja škola za rendgen tehničare osnovana je takoder u Zagrebu 1947. god. Bila je to jedina škola za cijelu Jugoslaviju. Kako je bila sve veća potreba da tehničari imaju višu opću naobrazbu, a velika potreba za tim kadrovima zahtijevale su skraćenje školovanja tih kadrova na dvije godine, otvorena je u Zagrebu 1956. prva Viša škola za rendgen tehničare. Kasnije je izmijenjen njihov naziv u radiološki tehničari jer su postali nužni za rukovanje svim izvorima radijacije, a ne samo sa rendgenskim aparatima. Tako je izmijenjen i naziv i odsjeka Više škole u 1958. godini. Donošenjem Zakona koji je zabranjivao osobama mladim od 18 godina da ulaze u sferu ionizirajućeg zračenja bile su razlog za ukidanje srednje i otvaranje više škole. Nažalost ta škola 1957. dala je svega dvije generacije radioloških tehničara. 1960. bila je ponovo otvorena srednja za rtg tehničare. U međuvremenu bilo je organizirano doškolovanje radioloških tehničara sa srednjom stručnom spremom u višu i 1964. završilo je takvo školovanje. Potrebitost za radiološkim kadrom bila je velika. Struka je bila deficitarna. 1966. god. počinju pripreme, a u veljači 1967. počinje s radom Viša medicinska škola za radiološke tehničare koja radi i danas, odnosno prerasla je u Zdravstveno Veleučilište. Prvi polaznici te škole prva dva semestra plaćali su školarinu, kako bi škola mogla nesmetano započeti nastavu. Bilo je upisano 132 polaznika redovita i izvanredna da bi nakon nekoliko dana broj pao na 107. Konačno, diplomiralo je 51 redovni i 7 izvanrednih polaznika. Nastavni program bio je vrlo dobar. Sadržavao je teoretsku nastavu, vježbe i praksu. Voditelj našeg smjera bio je Prof. dr F. Petrovčić, a vježbi Ante Rukavina, Joip Šoic, Zvonko Pribudicc i Josip Petris. 5.studenog 1999. god. prvi diplomirani polaznici ove škole proslavili su 3o godina diplomskog ispita. lz ove generacije bilo je najviše članova koji su aktivno djelovali u našem Društvu.
- Zvonimir Došen – predsjednik DRTH i prvi predsjednik Saveza rad. teh. Jugoslavije
- Ivan Lubina – predsjednik DRTH i voditelj vježbi na školi
- Vjekoslav Božic – blagajnik
- Blaženka Novosel – prva urednica časopisa
- Nedjeljko Bajić – član uređivackog odbora
- Nikola Škegro – urednik časopisa i autor knjige s prof. Bešenski: “Radiografska tehnika skeleta”
- Olgica Dogan – predstavnica sa ISRRT-om, i tajnica Saveza
- Bernarda Margeta – urednica časopisa, voditelj vježbi na školi, tajnica Društva i predstavnica za ISRRT-om za vrijeme domovinskog rata
Povremeno su se otvarali i pojedini odjeli za školovanje radioloških tehničara i u drugim republičkim regionalnim centrima Osijek, Split te 1985. u Rijeci.
Društvo je dosta radilo i na oblikovanju i programu kvalitetnijeg studija i izdavanju stručne literature. Tako imamo 1972. god, Leksikon radioloških pojmova prof. dr. Petrovčića koji je uredila Bernarda Margeta, 1987. god. Radiografska tehnika skeleta prof. dr N. Bešenski i Nikola Škegro, i 1999. Teorijske osnove imaging CT tehnike kolege Petra Strugacevca iz Osijeka.
U Beogradu, 1984. god., na Kongresu rad. teh. Jugoslavije doneseni su važni zaključci. Treba prekinuti tečajeve i ujednačiti školske programe, znači izraditi jedinstven školski program i donijeti novi stručni naziv, koji bi bio adekvatan našem pozivu. Hrvatsko Društvo dobilo je zadatak da izradi nomenklaturu struke. Uputili smo našem članstvu anketu i dali nekoliko prijedloga za naziv. Odabran je inženjer medicinske radiologije, jer je najbolje označavao našu djelatnost. Inženjer – stupanj naobrazbe; medicinski – odreduje mjesto našeg rada (medicinska grana); radiologije – užu specijalnost. Bila je to mukotrpna borba sa mnogo dopisa i papiroligije koju su vodili Zlatko Janković, Marjan Čačić, Alen Bartoš, Luka Šokic, Zvonko Došen, Srečko Bjedov, ali koja je urodila uspjehom. Tako je 19.6.1990. god. upriličena promocija naziva i podjela novih diploma na Višoj medicinskoj školi. “Staro za novo” sakupljanje starih i izdavanje novih diploma vodio je kolega Josip Pavletić. Pri tome je podijeljena i pločica sa nazivom. Tako se Društvo preregistriralo 1989. god. u DIMRH.
Društvo je bilo nositelj i organizator niza stručnih seminara i kongresa. Živjeli smo za te susrete, veselili se, jer to su bili trenuci ne samo razmjene iskustava, upoznavanja novih načina i metoda rada, to su bila druženja koja su razbijala našu svakodnevnicu i napor našeg posla.
